Prije nekoliko dana vidio sam objavu čovjeka koji je napravio WordPress temu i plugin za najam apartmana. Nije to bio nikakav revolucionaran proizvod koji će promijeniti svijet, niti startup o kojem će pisati TechCrunch. Bio je to jednostavno čovjek koji je riješio svoj konkretan problem i odlučio to podijeliti s drugima. Međutim, prvi komentar ispod objave glasio je “Claude to može napraviti u pet minuta”.
Prva reakcija bila mi je napraviti screenshote i pitati Claude je li to moguće, uz odgovor s "da" ili "ne". Claude je, prilično očekivano, odgovorio “ne”. Međutim, taj komentar pokazuje nešto što je česta boljka. Zašto osjećamo potrebu odmah umanjiti nečiji trud, ismijati ili objasniti zašto to nešto nije dovoljno vrijedno?
Ne mislim da problem leži samo u internetu, poplavi umjetne inteligencije ili društvenim mrežama. Korijen je puno dublji i puno ljudskiji. Upustio sam se u istraživanje ljudskih emocija. Psihologija ovaj problem objašnjava kroz teoriju socijalne usporedbe (eng. social comparison theory – ideju da ljudi konstantno procjenjuju vlastitu vrijednost uspoređujući se s drugima. Dakle, to ne postoji od danas, ali je danas posebno izraženo zbog poplave društvenih mreža i stalne dostupnosti alata gdje smo konstantno izloženi neprestanoj paradi tuđih uspjeha i projekata.
Kada netko objavi nešto što je napravio, mnogi to nesvjesno ne gledaju kroz prizmu "je li ovo korisno?", već kroz pitanje "što ovo govori o meni?". Ako se netko osjeća nesigurno ili ugroženo, omalovažavanje postaje prirodni obrambeni mehanizam. Ako uvjerim sebe da je nečiji rad trivijalan, ne moram priznati da ja to nisam napravio, da nisam imao hrabrosti pokušati ili da jednostavno nisam uložio trud.
Upravo se taj mehanizam danas intenzivno manifestira kroz rasprave o umjetnoj inteligenciji. Ljudi su godinama gradili identitet oko specifičnih znanja – netko je desetljeće posvetio developmentu, dizajnu ili marketingu. I sada dolazi tehnologija koja početnicima omogućava da relativno brzo stvore nešto što prije nisu mogli ni zamisliti. Prirodno je da to izaziva nelagodu. Ako si cijeli život gradio osjećaj vlastite vrijednosti na premisi da znaš nešto što drugi ne znaju, teško je gledati kako se ta premisa urušava.
Potpuno je, stoga, prirodno da ćemo tada rijetko dobiti konstruktivnu kritiku. Umjesto nje, javlja se potreba da se objasni kako ”to nešto nije prava vrijednost”, ”nije pravi development” i kako ”svatko to može”. Rekao bih da iza većine takvih komentara zapravo stoji strah od gubitka vlastite “posebnosti”.
Sličan uzorak primjećujem i oko svojih AI radionica. Često čujem komentar: "Ne treba mi radionica od 300 eura, sve to mogu naučiti sam." I doista, ja ću prvi reći – možete. Većinu stvari u životu naučio sam sam: web dizajn, UX, frontend, poslovanje… Internet danas više nego ikad omogućava da gotovo sve naučimo sami. I odmah.
Međutim, ljudi često miješaju pristup informacijama sa stvarnim učenjem. Informacije su danas praktički besplatne. Ono što nije besplatno su struktura, iskustvo, usmjerenje i filtriranje bitnog od nebitnog. Ljudi ne plaćaju samo sirovo znanje – plaćaju kraći put, manje frustracije i sigurnost da ih netko vodi kroz proces koji je već sam prošao. Umjetnom inteligencijom svatko može ovladati sam – jedino pitanje je koliko vam je vremena potrebno i želite li učiti na svojim ili tuđim greškama.
Internet je cijelu ovu dinamiku dodatno zaoštrio, pretvorivši gotovo svaku raspravu u natjecanje ega. Netko objavi projekt, što odmah pokreće lavine komentara kako bi ga netko drugi napravio brže ili bolje. Netko podijeli uspjeh, a odmah se traži razlog zašto on zapravo nije toliko impresivan. Kao da smo kolektivno izgubili sposobnost da jednostavno kažemo: "Super, drago mi je zbog tebe."
Sve se pretvorilo u stalno pozicioniranje i mjerenje vlastite vrijednosti kroz umanjivanje tuđe. Društvene mreže to nagrađuju – algoritmi vole konflikt i cinizam. Sarkastičan komentar će uvijek dobiti više pažnje nego deset podržavajućih.
Tome pridonosi i efekt oslobađanja kočnica na internetu (eng. online disinhibition effect). Ljudi online govore stvari koje nikada ne bi izgovorili uživo. Bez direktnog kontakta očima, empatije i stvarne ljudske prisutnosti, puno je lakše napisati nešto grubo. Komentar postaje performans za publiku, a ne stvarna komunikacija. Većina ljudi uživo ipak ima svijest da s druge strane stoji čovjek koji je u nešto uložio trud i vrijeme. Online taj osjećaj ispari u sekundi.
Postoji još jedan zanimljiv koncept – sindrom visokog maka (eng. tall poppy syndrome). Društvo često ima potrebu "rezati" one koji se ističu ili javno izlaze sa svojim radom. Čak nije niti potrebno biti ekstremno uspješan – dovoljno je samo pokušati (biti drukčiji). Organizirati radionicu, objaviti projekt ili napisati članak.
Živimo u čudnom vremenu, gotovo pa paradoksu – internet nas potiče da stvaramo i gradimo, ali istovremeno nemilosrdno ismijava one koji to stvarno pokušaju. Kao da je postalo sigurnije biti promatrač nego onaj koji stvara novu vrijednost. Sigurnije je stajati sa strane i komentirati nego riskirati izloženost tuđim kritikama.
I to je ono što me najviše rastužuje. Počeli smo brkati inteligenciju s cinizmom. Danas djeluje pametnije biti osoba koja će pronaći manu nego ona koja će prepoznati trud. Podrška se čini naivnom, a omalovažavanje superiornim.
A zapravo, gotovo ništa veliko nije nastalo savršeno. Većina dobrih stvari proizašla je iz nesavršenih pokušaja ljudi koji su imali dovoljno hrabrosti nešto napraviti i podijeliti s drugima – bio to plugin za apartmane, radionica ili startup.
Možda bismo svi bili malo sretniji kada bismo manje energije trošili na dokazivanje da smo pametniji od drugih, a malo više na podržavanje ljudi koji pokušavaju nešto stvoriti. Danas je neusporedivo lakše ismijavati nego stvarati. No isto tako – svijet se nikada nije pomicao naprijed zbog onih koji su stajali sa strane i objašnjavali zašto nešto nije dovoljno dobro.